Pouzdano se može konstatirati da se na području Cazina živjelo još u prahistorijsko doba. Tome u prilog ide bogat arheološki materijal pronađen na gradinama u Čungaru, Gradini, Selištu kod Stijene i mnogim drugim. S druge strane, jedan arheološki nalaz groba sa bogatim nakitom od bronce iz Kuduzovića kod Ostrošca ukazuje da su tokom mlađeg željeznog doba (od 5. do 1. stoljeća stare ere) ovaj kraj naseljavali Japodi, ilirsko pleme za koje je utvrđeno da je jedan od centara imalo na prostoru susjednog Bihaća. Rimskim osvajanjima početkom nove ere ovaj predio ulazi u historijsko doba budući da Rimljani donose prvo pismo na ove prostore. Za pokoreno ilirsko stanovništvo uslijedila je romanizacija, odnosno prihvatanje rimskog načina života ali i latinskog jezika, službenog jezika Rimskog carstva. Iz rimskog vremena potiče jedan nalaz groba iz Podgredine pri čemu su otkriveni ostaci nakita i posuđa.


Dolaskom Slovena na prostor Balkana, u ranom srednjem vijeku, nastavio se život i na ovom podneblju ali o tome nemamo bilo kakvih svjedočanstava. I dok je srednjovjekovna historija starih gradova na području Cazina kao što su Ostrožac, Stijena, Tržac, Mutnik, Šturlić i Pećigrad poprilično poznata o samom srednjovjekovnom gradu Cazinu ne znamo skoro ništa. Iznoseći srednjovjekovnu historiju Cazina, do konca 15. stoljeća, može se samo konstatirati da je prvobitno bio dijelom hrvatske države, ako je uopće i tad postojao, pa preko kraljevine Ugarske u čijem se sastavu prvi put i spominje, da bi u prvoj polovini 16. stoljeća postao dio Habsburške monarhije i pod njenom vrhovnom vlašću dočekao osmanskog osvajača. Cazin kao i šire okolno područje nije bio izložen vlasti bosanskog vladara ili pojedinih bosanskih vlasteoskih rodova za razliku od obližnjeg Ostrošca koji je, doduše vrlo kratko, priznavao vlast Hrvatnića. Pa prema tome, srednjovjekovna historija Cazina neraskidivo je vezana za razvojne tokove ugarske države kojima pak osnovni ton u 14. i 15. stoljeću daju unutarnji sukobi, a potom i sve učestalija osmanska opasnost.

Cazin se u historijskim izvorima prvi put spominje 1494. godine. Iz sačuvanih dokumenata vidljivo je da je srednjovjekovni Cazin imao i svoju varoš (podgrađe) sa sudcem i građanima. Svakako, najvažniji događaj iz predosmanske historije Cazina je iz 1522. godine kada je ovdje, uslijed osmanskog osvajanja Knina, premješteno sjedište Kninske biskupije. Tokom 16. stoljeća grad Cazin sa okolinom nije bio pošteđen osmanskih pljačkaških pohoda koji su, kako je vrijeme odmicalo, dobijali na intenzitetu. Pod vlast Osmanlija definitivno pada 1578. godine kada su vojne trupe Ferhad-bega Sokolovića preotele cazinsku tvrđavu Habsburgovcima.

Krajem 16. stoljeća Cazin je čvrsto bio u osmanskim rukama, u gradu je bila stalna vojna posada od 150 plaćenih graničara među kojima su bili najbrojniji konjanici. Godine 1630. austrijski diplomata Anastas Grgičević opisao je Cazin kao zidano i utvrđeno mjesto gdje sveukupno ima oko 300 dimova (kuća). Cazin je bio u sastavu Ostrožačke kapetanije, koja je osnovana nekad u 17. stoljeću, i nije imao svog dizdara. Gledajući u cjelini, tokom 17. stoljeća malo je svjedočanstava o Cazinu u starim listinama jer se osmanska granica proširila prema Korani i Glini i tako ovaj grad ostavila podaleko od graničnih međa. Međutim, za vrijeme Bečkog rata (1683-1699) nastupile su velike nevolje za žitelje Cazina, 1685. godine austrijska vojska čak je dva puta opustušila cazinski kraj uništavajući i pljačkajući sve što se oteti moglo. Cazin je više puta bio centar pobuna u Krajini. Jedna veća pobuna izbila je u 18. stoljeću protiv ostrožačkog kapetana Ibšir-bega Beširevića zbog neisplate plata gradskim posadama. Tridesetih godina 19. stoljeća ovdje je zbog pobune vladala anarhija pa tako popisivači koji su trebali 1833. godine da popišu cazinsku tvrđavu nisu ni tamo došli, pa su jednostavno napisali da je Cazin prazan. Godinu kasnije jedan austrijski izvještaj navodi da je u gradu osam topova, nešto hrane i municije. Za vrijeme kazneničke ekpedicije Omer-paše Latasa u Bosni, 1851. godine sa cazinske tvrđave opaljen je zadnji top u znak pobune protiv Omer-paše. Međutim, kao ni ostali buntovnici u Bosni nisu se ni Cazinjani tada dobro proveli, oko 40 buntovnika na čelu sa Muratom Kapićem otpremio je Omer-paša okovane u progonstvo. Nijedan se nije vratio živ kući. Sve gore navedeno vrlo živopisno ilustrira tvrdnju da se u Cazinskoj krajini nikad nije mirovalo.

Za vrijeme austrougarske uprave u BiH (1878.-1918.) došlo je do nove prekretnice u životu stanovništva na ovom području. Bio je to za bosanske muslimane prelazak iz jedne civilizacije u drugu sasvim različitu kulturu i način života što svakako nije moglo da prođe ni brzo ni bezbolno. Shodno tome usljedilo je masovno iseljavanje muslimana iz BiH na prostor Osmanskog carstva, a ove migracije nisu zaobišle ni Cazinsku krajinu. Međutim, valja istaći da je upravo sa austrougarskom okupacijom prostor BiH ušao u moderno doba pa je tako bosanski čovjek počeo da prati moderne obrasce u svom djelovanju, od politike, ekonomije i kulture. I Cazin se tada počeo brže razvijati pri čemu je dobio više savremenih objekata, najprije 1887. godine, kao peti grad u BiH, savremen vodovod, a potom i prvu poštu sa telegrafom, prve ceste sposobne da prime kolski saobraćaj, građanske škole te savremeno opremljenu bolnicu. Također, nije se zaostajalo ni u gradnji vjerskih objekata, Gradska džamija, koja je danas simbol Cazina, sagrađena je upravo u ovom periodu a u narodu je prisutno predanje da je ogromni luster koji se i danas nalazi u džamiji poklonio sam car Franjo Josip. Za austrougarske uprave Cazin je bio sjedište istoimenog kotara koji je pak ulazio u sastav Bihaćkog okruga.

Sa formiranjem nove jugoslovenske države 1918. godine vrijeme kao da je stalo za Cazinsku krajinu jer skoro ništa u ovom kraju nije podignuto izuzev koja školska zgrada. Problem rada i ishrane bio je stalno prisutan u cazinskom srezu i cijelom Punju. Gotovo iz svake kuće bio je neko sezonski radnik širom Jugoslavije a neki su kruh potražili izvan granice same države. Kada je 1935. godine Nurija Pozderac izabran za poslanika u skupštini Kraljevine Jugoslavije situacija u cazinskom srezu konačno se počela mijenjati. Na njegovu inicijativu pokrenute su mnoge akcije samo da bi ovaj kraj izašao iz krajnje zaostalosti. Popis stanovništva iz 1935. godine pokazao je da u cazinskom srezu, koji je obuhvatao i dobar dio današnje općine Velika Kladuša, živi 47.727 stanovnika.

Fašističke sile (Njemačaka i Italija) 1941. godine prepustile su BiH pa tako i Cazinsku krajinu kvislinškoj tvorevini – Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Prvo oslobođenje od fašizma Cazin je doživio već krajem 1942. godine kada je ušao sastav čuvene Bihaćke republike. Decembra mjeseca te 1942. godine, ovdje je boravio vrhovni komadanat jugoslovenskih partizana Josip Broz Tito i tom prilikom održao govor na mitingu gdje je po prvi put otkrio svoj pravi identitet izgovorivši čuvenu rečenicu: „Ja sam Josip Broz, metalski radnik, Hrvat iz Zagorja...“. Kada je u pitanju historija Cazinske krajine za vrijeme Drugog svjetskog rata ne može se zaobići spomen Huske Miljkovića, kontroverzne i tragične ličnosti ovog kraja, koji je 1943.-1944. godine bio ovdje neosporni gospodar tako što je formirao vlastitu muslimansku miliciju, poznatu kao Huskina vojska.

Vrijeme koje je došlo iza Drugog svjetskog rata, u skladu sa marksističkom ideologijom, bilo je doba novih i velikih obećanja i iščekivanja koja su se ubrzo raspršila pred teškom stvarnošću. Naime, novi poredak obrušio se na seljake kroz prisilni otkup i kolektivizaciju. Ovo je rezultiralo oružanim ustankom seljaka koji se odigrao 6. maja 1950. godine na području Cazinske krajine i susjednog Slunja. Bila je to posljednja pobuna seljaka u Evropi, u kojoj je učestvovalo oko njih 720, i poznata je kao Cazinska buna. Ustanak je krvavo ugušen isti dan a komunistička odmazda bila je strašna, 15 sudionika je osuđeno na smrt dok je preko 100 porodica sa preko 700 članova nasilno preseljeno u Srbac. Uslijedili su teški dani za stanovnike Cazin jer je komunistički režim namjerno zapostavljao ovaj kraj u cilju dodatnog kažnjavanja zbog otvorene pobune. Tek od kraja šesdestih godina mijenja se službena politika prema Cazinskoj krajini pa će tako i ovaj kraj konačno osjetit snažan proces modernizacije koji, uz ratni zastoj, traje do danas.



Bibliografija:

Bojanovski, Ivo: Bosna i Hercegovina u antičko doba, ANU BiH (Djela LXVI) – Centar za balkanološka ispitivanja (Knjiga 6), Sarajevo, 1988.

Imamović, Mustafa: Pravni položaj i unutrašnji politički razvitak Bosne i Hercegovine od 1878. do 1914., Svjetlost, Sarajevo, 1976.

Kreševljaković, Hamdija: „Stari bosanski gradovi“, Naše starine, br. 1, Sarajevo, 1953, 7-44.

Kržišnik-Bukić, Vera: Cazinska buna 1950, Svjetlost, Sarajevo, 1991.

Lopašić, Radoslav: Spomenici hrvatske Krajine, I, JAZU, Zagreb, 1884.

Lopašić, Radoslav: Bihać i Bihaćka krajina: mjestopisne i poviestne crtice, MH, Zagreb, 1890.

Mulaosmanović, Admir: Bihaćka krajina 1971.-1991., Institut za istoriju, Sarajevo, 2010.

Omanović, Fuad: Naš Cazin, Grafis, Cazin, 2006.

Popović, Marko: „Srednjovekovne tvrđave u Bosni i Hercegovini“, u: Zbornik za istoriju BiH, I, (ur. Milorad
Ekmečić), SANU (Odbor za istoriju Bosne i Hercegovine, Knjiga 1), Beograd, 1995, 33-55.

Raunig, Branka: “Antički skeletni dječji grob iz Podgredine kod Cazina”, Poseban otisak iz Glasnika Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, Nova serija, sv. XXIX (1974), Arheologija, Sarajevo, 1978, 295-301.

Raunig, Branka: “Grob ranog željeznog doba iz Ostrožca kod Cazina”, Poseban otisak iz Glasnika Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu, Arheologija, Nova serija, sveska 37/1982, Sarajevo, 1982, 1-14.

Raunig, Branka: „Cazin 2“ u: Arheološki leksikon BiH, II, (ur. Borivoj Čović), Zemaljski muzej BiH, Sarajevo, 1988, 15.

Ravlić, Aleksandar: Ljetopisi: Cazin – FK „Krajina“, FK „Krajina“ Cazin, Cazin, 1984.

Redžić, Enver: Bosna i Hercegovina u Drugom svjetskom ratu, Oko, Sarajevo, 1998.

Redžić, Husref: Srednjovjekovni gradovi u Bosni i Hercegovini, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2009.

Šabanović, Hazim: Bosanski pašaluk, Svjetlost, Sarajevo, 1982.

Vego, Marko: Naselja bosanske srednjevjekovne države, Svjetlost, Sarajevo, 1957.