Godine 1850. buna u Krajini, koja je izbila godinu ranije u Vrnograču, bila je u punom zamahu. Kako bosanski vezir Tahir-paša nije uspio ugušiti ustanak Krajišnika, Porta je odlučila poduzeti eneregičnije mjere. Sprovođenje reformi u Bosni povjerila je Omer-paši Latasu, vrhovnom komadantu cjelokupne vojske u evropskom dijelu Carstva, pa je već 1. maja 1850. godine ministarski savjet Visoke Porte izradio ferman kojim je Omer-pašu imenovao za seraskera vojnog korpusa za pacifikaciju Bosne. Nakon imenovanja, Omer-paša je poslao kurira u Bihać. Njegovo pismo bilo je poziv Krajišnicima da se pokore sultanovim naređenjima, a kao potvrdu da su poziv prihvatili zahtijevao je da iz svakog grada pošalju po jednog predstavnika u delegaciji koja ga treba posjetiti. Ukoliko pak ne prihvate poziv, zaprijetio je silom.
Kada je krenuo na pohod u Krajinu, susretali su ga Krajišnici i izražavali mu svoju pokornost, a u Prijedoru su mu došle i vođe ustanka Ibrahim ef. Kapić (iz Cazina) i Alija Kedić (iz Bužima). Obojica su došli naoružani pred seraskera koji im je na taj način htio pokazati da ih se ne plaši. Stekavši dojam, nakon uvjeravanja Krajišnika iz svih nahija, da je Krajina pripravna prihvatiti sve zahtijeve Porte, Omer-paša je počeo rješavati sporne slučajeve, pošto su Krajišnici uporno tvrdili da će svakog vezira slušati, ali ne bosanske paše koji su ih u crno zavili i do prosjačkog štapa dotjerali. Prstom su Krajišnici upirali na silnike: bihaćkog pašu, zatim staromajdanskog, novskog i bužimskog kapetana, ističući pri tom da je Mehmed-paša Bišćević svoju upravu pretvorio u otimanje boljih posjeda od muslimana i kršćana. Umjesto Mehmed-paše Bišćevića za muselima u Bihaću postavio je pukovnika Hadži Jakub-bega. Obje strane su tako bile zadovoljne, pa je ubrzo, već početkom oktobra, 300 regruta iz Krajine umarširalo u Sarajevo, što prije Omer-pašina polaska u Krajinu niko nije očekivao. Izgledalo je da će i u Bosni, napokon, nastupiti mir.
Međutim, pobuna u Posavini je počela 18. oktobra, a očekivalo se da će u njoj sudjelovati i Krajišnici. Omer-paša Latas cijenio je snagu Krajišnika i želeći ih imati na svojoj strani, ili barem kao neutralce, uputio je krajiškim vođama (Kediću i Kapiću) svog izaslanika. Ubrzo se pobunila i i Hercegovina, pa je seraskera, koji je već ugušio pobunu u Posavini, čekala ta nemirna pokrajina. U Krajini je opet zavladalo nezadovoljstvo jer je bihaćki kajmakam, Hadži Jakub-beg, počeo ubirati danak za proteklu 1850. godinu. Čim su doznali koliko kesa mora dati koja od nahija, Krajišnici su poslali delegaciju Jakub-begu koja je izjavila da toliki danak neće platiti, pa makar sam sultan došao, ali i da neće odustati od svojih starih prava pod cijenu vlstitog života. Ponovo su Krajišnici vijećali u Cazinu i ponovo zaključili da se late oružja i tako pomognu bunu u Posavini. Takvoj odluci pridonio je i sam Omer-paša naredbom da se osigura smještaj u 600 kuća za vojsku i sredstva za njenu ishranu, ali tako što će svaka muslimanska kuća sa zapadne strane rijeke Une položiti na ime poreza po jedan dukat ili 15 cvancika posebne kazne. Novo okupljanje Krajišnika počelo je 8. januara 1851. godine. Međutim, poslije skupštine u Cazinu, 15. januara, odaziv na ustanak nije bio veliki. Ni skupština u Bihaću, ubrzo održana, nije mnogo promijenila stanje, jer su neki predstavnici držali da se treba najprije pregovarati sa Omer-pašom, vjerovatno što su uvidjeli sa kakvom je brzinom ugušio ustanak u Bosni. Ipak, broj ustaničke vojske u Krajini stalno je rastao.
Oko 7000 ustanika opsjelo je 26. februara Banja Luku koja se predala vrlo brzo, pa su se ustanici koji su već držali Cazin, Bihać, Petrovac, Kulen Vakuf, Ključ, Novi, Krupu i Sanski Most uputili prema Jajcu, na putu za Sarajevo u kojem su željeli primorati Omer-pašu da napusti Bosnu. Jajce su lako osvojili. Međutim, ustanici do Sarajeva nisu stigli jer su u blizini Jajca pretpjeli snažan poraz, a sva njihova artiljerija pala je u ruke neprijatelja. Tom prilikom izvjesni Kladuščanin Švrakić, iz zasjede, u Jajcu ubio je ustaničkog vođu Ibrahima ef. Kapića želeći da se dodvori Omer-paši, ali ovaj ga je prezreo kao razbojnika. Nakon kraćeg zadržavanja seraskerova vojska bez borbe je ušla u Banja Luku i primjenila niz represalija prema Banjalučanima koji su pomogli ustanike.
Ostavši bez dvojice predvodnika (Omera Redžića i Ibrahima Kapića) Krajišnici su uzmicali pred Omer-pašinim jednicama koje su se iz tri pravca približavale Bihaću. Vođa Krajišnika Alija Kedić sve je poduzimao da podigne moral među Krajišnicima. Krajiške vođe su na bihaćkom skupu odlučile da dočekaju seraskerovu vojsku u ripačkom klancu i da brane Bihać do posljednjeg čovjeka. No, planovi su jedno, a mogućnosti drugo. Naime, delegacije Bihaća i Prekounja pokušale su u Prijedoru, početkom aprila, od Omer-paše izmoliti oprost, ali je ovaj izjavio da će ih natjerati na njihovom pragu vječitoj pokornosti sultanu. Osim toga zatražio je od Krajišnika da regrutuju ovog puta mnogo više mladića.
Muhamed Skenderbeg, koji je vodio dio vojske preko Petrovca u pravcu Bihaća, zamalo da zbog svoje lakomislenosti (nije se pridržavao seraskerove naredbe da ne kreće iz Petrovca dok on ne krene iz Novog) ne osigura pobjedu Krajišnicima, jer je upao u opkoljavanje. Spasio ga je Omer-paša koji je neočekivano lako i brzo izveo akciju prelaza preko Une u blizini Krupe 26. aprila 1851. godine. Čim su Krajišnici čuli za Omer-pašin uspjeh kod Krupe, potvrdno su odgovorili na poziv o predaji i sultanova vojska je već sutradan, 27. aprila, umarširala u Bihać. Veći broj ustanika i njihovih vođa prebjegao je na austrijski teritorij, dok su drugi pobjegli u šume. Omer-paša je u Cazinu primio čestitke za novi uspjeh od Skenderbega koji mu je pohitao u susret. Očekivalo se da će Omer-paša ovog puta biti surov prema Krajišnicima. Međutim, niko nije osuđen na smrt, iako je u Travnik odvedeno preko 500 krajiških uglednika. No, mnogobrojni su upućeni na trajno progonstvo. Iz Cazina i bliže okoline, čak 45 ljudi, okovanih u lance poslano je u progonstvo iz kojeg se nijedan nije vratio kući. Među njima bio je i Murat Kapić, brat ustaničkog vođe Ibrahima. Tako je definitivno skršen otpor muslimanske elite protiv provođenja reformi koje je odlučila sprovesti Porta.
Međutim, poslije 1851. godine Cazin se počeo brže razvijati jer je Omer-paša administrativnim reformama premjestio u Cazin sjediše Ostrožačkog kadiluka, koji je pak ulazio u sastav Bihaćkog kajmekamluka (sandžaka). Također, došlo je i do smjene političkih elita. Naime, Bešireviće, gospodare Ostrošca, slomio je još Vedžihi-paša zbog pobune 1836. godine, dok je uglednu cazinsku porodicu Kapić uništio Omer-paša što je stvorilo politički vakum za nove društvene snage. Tako, za vrijeme austrougarske okupacije BiH 1878. godine, u izvorima pronalazimo nove elite koje predvode lokalne muslimane, a riječ je od dvije porodice, Pozderci i Toromanovići, koje iz anonimnosti izbijaju na političku scenu.