Kula Radetina (u izvorima i literaturi naziva se i Radotina) predstavlja srednjovjekovni i osmanski fortifikacijski objekat čija je historija slabo poznata. Određene, poprilično oskudne i šture informacije o Kuli Radetini crpimo tek iz kasnog srednjeg vijeka kada ovaj prostor, uslijed osmanske najezde, ulazi u orbitu ugarskih a potom i austrijskih vlasti. Naime, Kula je skupa sa ostalim srednjovjekovnim gradovima i utvrdama u Pounju služila kao dio pograničnog odbrambenog sistema Ugarskog kraljevstva i kasnije Habsburške monarhije. U historijskim izvorima spominje se 1483. i 1546. godine kao posjed plemićke porodice Kobasića koja je gospodarila obližnjom Brekovicom. Pretpostavke idu u smjeru da je Kula Radetina zajedno sa Kulom Gračanicom i Kulom Biševac činila odbrambeni trokut u čijem centru se nalazio Mutnik, jedan od značajnih utvrđenih gradova ovog podneblja kojem su spomenute kule bila dodatna zaštita. Međutim, tokom 16. stoljeća Kula se nije pokazala efikasnom u eliminaciji osmanskih upada koji su kako je vrijeme odmicalo dobijali na intenzitetu. Tako u izvještaju generala Ivana Lenkovića iz 1563. godine, gdje je opisano stanje gradova i utvrda u pograničnim dijelovima, se navodi da Radetina „pripada knezu Kobasiću. Niti je tko čuva niti je treba dalje čuvati. Treba je porušiti“. Ovo jasno ukazuje da austrijske vlasti nisu imale adekvatan odgovor na sve učestalije osmanske provale pa je tako vlast osmanskog sultana na ovom prostoru postala neminovnost. U osmanske ruke Kula Radetina pada 1577. godine nakon čega je novim gospodarima služila kao osmatračnica (karaula) i stražarnica po čemu je obližnji predio i dobio naziv Karaula.

Kula Radetina je smještena na strmom i nepristupačnom terenu, udaljenom oko 4 km sjeverozapadno od Cazina, između sela Ćoralići i Gornja Koprivna. Prirodni ambijent Kule čini pećina, potok Radetina i prirodni kameni most. Riječ je o tipičnom vlastelinskom fortifikacijskom objektu kružne osnove i relativno uske konstrukcije čiji su zidovi zidani od lomljenog kamena. Ulaz u Kulu nalazio se na sjevernoj strani i do njega se stizalo hodnikom koji je u međuvremenu  porušen pa je ulaz u objekat danas praktično onemogućen. Na vanjskim dijelovima zidina vidljivi su ostaci balkona i otvori prozora koji su služili kao osmatračnica te manji otvori, korišteni kao puškarnice. Krov Kule nije izdržao zub vremena tako da njegovi ostaci nisu uopće vidljivi. Ispod Kule nalazi se pećina pored koje protiče potok Radetina. Prirodni ulaz u pećinu bio je mnogo veći. Međutim, kasnije je ozidan lomljenim kamenom čime su njegove dimenzije znatno smanjene tako da šrina iznosi oko 2 m dok je visina oko 1,5 m. S obzirom da je Kula izgrađena na samoj pećini pretpostavlja se da je postojao tajni ulaz iz pećine, ali bez arheoloških istraživanja takvo nešto nije moguće dokazati.

Prirodno-graditeljska cjelina – Kula Radetina sa prirodnim naslijeđem proglašena je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine 2012. godine. Nacionalni spomenik se sastoji od: Kule Radetine, potoka Radetine i prirodnog naslijeđa u okruženju Kule.

Bibliografija:

• Bojanovski, Ivo: „Radotina kula“, u: Arheološki leksikon BiH, II, (ur. Borivoj Čović), Zemaljski muzej BiH, Sarajevo, 1988, 24.
• Karanović, Milan: Pounje u Bosanskoj krajini, Srpska kraljevska akademija, Beograd, 1925.
• Kreševljaković, Hamdija: “Cazin i okolina”, Narodna uzdanica; Kalendar za godinu 1935, god. 3, Sarajevo, 1934, 86-113.
• Kruhek, Milan: Krajiške utvrde i obrana hrvatskog kraljevstva tijekom 16. stoljeća, Institut za suvremenu povijest, Zagreb, 1995.
• Lopašić, Radoslav: Bihać i Bihaćka krajina: mjestopisne i poviestne crtice, MH, Zagreb, 1890.
• Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, broj: 06.2-2.3-73/12-35, 7. novembra 2012. godine,  
• Ravlić, Aleksandar: Ljetopisi: Cazin – FK „Krajina“, FK „Krajina“ Cazin, Cazin, 1984.