Historija
Nacionalni spomenici
Kajtezovića nišani
Kajtezovića nišani, smješteni u Donjoj Lučkoj kod Cazina, predstavljaju skupinu nadgrobnih spomenika karakterističnih za Krajinu. Podizanje nadgrobnih spomenika pored puta u ovom dijelu države nije rijetka pojava, a ovakve skupine nišana u Krajini nazivaju „nišanima krajputašima“. Prvobitno evidentirano 16 nišana, podignutih između 1913. i 1964. godine, danas broji više spomenika zbog kontinuiranog ukopavanja članova porodice Kajtezović. Muški nišani su visoki preko tri metra, s ornamentalnim detaljima poput biljnih motiva, ibrika, rozeta i polumjeseca s zvijezdama. Ornamenti na ženskim nišanima su slični, no umjesto turbana imaju pletenice, dok su rozete bogatije izvedene. Nišani su izrađeni od bihacita, autohtonog kamena regije Bihaća, koristeći tradicionalne alate poput testere i brusa za obradu kamena. Ova grobljanska cjelina je 2006. godine proglašena nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.
Kuća Ibre Alagića
Kuća Ibre Alagića u Cazinu, sagrađena u prvoj polovini 19. stoljeća za vrijeme osmanske vlasti, predstavlja jedan od najstarijih stambenih objekata u gradu. Pripadala je porodici Alagić, koja je bila istaknuta u politici i ekonomiji Cazina tokom 19. i početkom 20. stoljeća. Kuća je tipični primjer tzv. katne kuće sa prepustom, karakteristične za ovaj region. Građena je od lomljenog kamena sa krečnim malterom za prizemlje, dok je spratna etaža od drvene konstrukcije ispunjena ćerpićem. Kuća ima vodnicu (abdesthanu) sa nužnikom na zapadnoj strani. Krov je četverovodni, pokriven drvenom šindrom. Kuća Ibre Alagića u Cazinu proglašena je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine 2012. godine.
Kuća Nurije Pozderca
Kuća Nurije Pozderca, sagrađena 1820. godine, predstavlja izuzetno važan historijski spomenik u Cazinu. Pripadala je porodici Pozderac, čiji su članovi igrali ključnu ulogu u političkom i ekonomskom životu, ne samo Cazina nego i jugoslovenske zajednice 20. stoljeća. U sjećanje Cazinjana posebno se urezala epizoda iz Drugog svjetskog rata kada je, 5. decembra 1942. godine, u posjetu Nuriji Pozdercu došao Josip Broz Tito sa svojim najbližim saradnicima. Tog decembra 1942. godine Josip Broz Tito održao je govor na mitingu u Cazinu i pri tom po prvi put otkrio svoj pravi identitet izgovorivši čuvenu rečenicu: „Ja sam Josip Broz, metalski radnik, Hrvat iz Zagorja...“. Također, u ovoj kući Nurija Pozderac je sa svojom suprugom Devletom spašavao proganjane Jevreje pa im je Izraelski muzej holokausta Yad Vashem 2012. godine posthumno dodijelio medalju Pravednik među narodima. Kuća je tipičan primjer tzv. katne kuće sa prepustom, karakteristične za Krajinu, s podrumom, prizemljem i spratnom etažom. Građena je od lomljenog kamena s krečnim malterom za prizemlje, dok je spratna etaža izvedena od lakih materijala. Kuća je bila metom napada ustaških i talijanskih vojnih snaga tokom Drugog svjetskog rata zbog aktivnosti porodice Pozderac u antifašističkom otporu. Proglašena je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine 2009. godine zbog svoje izuzetne historijske i arhitektonske vrijednosti.
Kula Radetina
Kula Radetina je srednjovjekovni i osmanski fortifikacijski objekt u blizini Cazina, izgrađen kao dio odbrambenog sistema Ugarskog kraljevstva i kasnije Habsburške monarhije. Smještena na strmom terenu između sela Ćoralići i Gornja Koprivna, kula je služila kao osmatračnica i stražarnica nakon što je pala pod osmansku vlast 1577. godine. Kula je građena na prirodnom ambijentu koji uključuje pećinu i potok Radetinu. Pećina ispod Kule, prirodni ulaz koji je kasnije pregrađen, možda je nekad služila kao tajni prolaz ili sklonište. Danas, krov Kule nije sačuvan, ali se vide tragovi nekadašnjih balkona i prozora. Kula Radetina sa prirodnim naslijeđem proglašena je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine 2012. godine. Nacionalni spomenik se sastoji od: Kule Radetine, potoka Radetine i prirodnog naslijeđa u okruženju Kule.
Stari grad Bijela Stijena
Stari grad Bijela Stijena je srednjovjekovni i osmanski grad te jedan od rijetkih lokaliteta stećaka u ovom dijelu države. Smješten je 7 km jugoistočno od Cazina. Prvi put se spominje u povelji kralja Karla Roberta 1330. godine kao posjed Babonića. Osmanlije su ga zauzele 1575. godine i tu izgradile prvu džamiju u tom kraju. Oko 1626. godine grad je dodatno utvrđen, a 1783. izgrađen je novi grad koji je bio jedan od najutvrđenijih u Bosanskom ejaletu. Tokom osmanske vladavine utvrđenje je prvobitno bilo u sklopu Krupske kapetanije, a od 18. stoljeća dolazi pod ingerenciju Ostrožačke kapetanije. Prema popisu iz 1833. godine bilo je ovdje 7 topova. Danas se grad sastoji od dva dijela: jedan iz srednjeg vijeka, znatno porušen, i drugi iz osmanskog perioda, dobro očuvan. U zidinama grada su i dva stećka u obliku sanduka, ukrasni elementi su konj sa jahačem i ptice. Također se nalaze i ostaci kamene džamije iz sredine 19. stoljeća, obnovljene 2022. godine, te ruševine srednjovjekovnih crkava. Stari grad Bijela Stijena proglašen je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine 2005. godine. Nacionalni spmenik čine: bedemi Starog grada iz srednjovjekovnog perioda, unutar kojih je džamija i mali harem, i bedemi Novog grada iz osmanskog perioda.
Stari grad Cazin sa džamijom
Stari grad Cazin je kasnosrednjovjekovni i osmanski grad smješten na uzvišenju iznad današnjeg grada Cazina. Prvi put se spominje 1494. godine, a zauzet je definitivno od strane Osmanlija 1578. godine. U 17. i 18. stoljeću bio je važna utvrda u sastavu Ostrožačke kapetanije. Grad je bio centar nekoliko pobuna protiv osmanske vlasti, a posljednji top s tvrđave je opaljen 1851. godine, što označava kraj njenog vojnog značaja. Arhitektonski, grad se sastoji od srednjovjekovnog unutrašnjeg obora trapeznog oblika s tri ovalne bedemske kule. Osmanski utjecaj vidljiv je u vanjskom izlomljenom oboru. U zidinama grada smještena je džamija, prvobitno sagrađena 1879. godine. Po izgradnji važila je za jednu od najvećih džamija u Bosni i Hercegovini u kojoj je, prema određenim svjedočenjima, moglo obaviti molitvu čak 2000 ljudi. Džamija je teško oštećena u potresu koji je pogodio Bosansku krajinu 9. novembra 1880. godine. Obovljena je nakon tri godine intenzivnog rada i svečano otvorena 2. novembra 1883. godine s kamenom munarom i lusterom doniranim od cara Franje Josipa. Džamija je danas simbol grada Cazina i jedan od najvažnijih kulturno-historijskih spomenika Bosne i Hercegovine, proglašen nacionalnim spomenikom 2005. godine. Stari grad Cazin s džamijom čini značajnu graditeljsku cjelinu koja obuhvaća srednjovjekovne i osmanske bedeme, džamiju te arheološki materijal koji se čuva u Muzeju USK u Bihaću.
Stari grad Ostrožac
Stari grad Ostrožac, smješten na stijeni koja dominira kanjonom Une, na oko 379 metara nadmorske visine, predstavlja jedan od simbola Bosanske krajine i svakako je jedan od najpoznatijih starih gradova u Bosni i Hercegovini. Iako se pretpostavlja da je na ovom mjestu bilo naselje još u starijem željeznom dobu, pouzdano se njegova historija može pratiti od srednjeg vijeka. Najstariji pisani trag o Ostrošcu datira iz 1321. godine, kada su knezovi Blagajski Babonići kupili grad od Zagrebačkog kaptola. Nakon Babonića, grad je ušao pod vlast Hrvatinića, a kasnije je ugarski kralj Sigismund 1395. godine dao Ostrožac banu Vuku Vukčiću Hrvatiniću. U narednim vijekovima Ostrožac je prolazio kroz različite vlasničke promjene između Babonića i drugih vlasteoskih rodbina. Osmanska vlast definitivno je uspostavljena 1578. godine pod Ferhad-begom Sokolovićem, nakon čega je Ostrožac postao dio Ostrožačke kapetanije. Najpoznatija kapetanska porodica je Beširević, koja je vladala Ostrošcem više od 200 godina. Osman-aga Beširević je proširio utvrdu i izgradio kapetansku rezidenciju, poznatu kao begov konak, na mjestu današnjeg dvorca. Početkom 20. stoljeća, za vrijeme austrougarske uprave u BiH, Isabella von Berks od svog miraza kupila je od Mehmed-bega Beširevića, potomka ostrožačkih kapetana, Ostrožac i tu sagradila romantični dvorac na osami (1900.-1902.). Pri tom je ostrožačka utvrda temeljito restaurirana. Ovaj dvorac, sagrađen u neogotičkom stilu, predstavlja jedini sačuvan dvorac u BiH. Dvorac je bio raskošno opremljen sa velikim brojem prostorija, uključujući biblioteku kao i sobu za muziciranje. Godine 1933. porodica Berks odlazi živjeti u Slavoniju dok dvorac na Ostrošcu koristi kao mjesto za odmor i razonodu. Tokom Drugog svjetskog rata, za vrijeme čuvene Bihaćke republike (1942.-1943.) Ostrožac je bio sjedište Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske. U dvorcu je januara 1943. godine boravio vrhovni komadant jugoslovenskih partizana Josip Broz Tito. S Titom je na Ostrošcu početkom januara 1943. godine boravio književnik Vladimir Nazor i tu pisao svoj dobro poznati dnevnik „S partizanima“.. Tito je još jednom posjetio Ostrožac, bilo je to 1966. godine. Kolonija skulptora „Ostrožac“, koja djeluje od 1967. godine, označila je novu eru u historiji tvrđave te je izrodila svojevrsnu „galeriju pod vedrim nebom“, jedinstvenu na ovim prostorima. Skoro 60 godina umjetnici, kipari sa svih strana svijeta pohode Ostrožac i tu od autohtonog kamena ovog kraja – bihacita, klesaju svoja djela. Rezultat toga je fundus od preko 130 skulptura koje su smještene u prirodnom ambijentu ostrožačke tvrđave. Arhitektonski, Ostrožac se prostire u pravcu istok-zapad, s dužinom od oko 185 metara i širinom koja varira. Posebne karakteristike uključuju kapi-kulu, kružnu branič-kulu s reljefom zmaja, bunarom i dvorac neogotičkog stila koji je dodatno obogatio izgled grada. Stari grad Ostrožac proglašen je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine 2013. godine. Nacionalni spomenik čine: srednjovjekovna utvrda, utvrda iz osmanskog perioda, dvorac Lothara von Berksa i zbirka skulptura.
Podijeli:
