Za vrijeme austrougarske uprave u BiH (1878-1918) došlo je do značajnih promjena u životu stanovništva na ovim prostorima. To je za bosanske muslimane značilo prelazak iz jedne civilizacije u potpuno drugačiju kulturu i način života, što svakako nije moglo biti brzo ili bezbolno. Kao rezultat toga, mnogi muslimani su se iseljavali iz BiH u Osmansko carstvo, a to iseljavanje nije zaobišlo ni Cazinsku krajinu. Međutim, austrougarska okupacija je dovela Bosnu i Hercegovinu u moderno doba, te su bosanski ljudi počeli slijediti moderne obrasce u politici, ekonomiji i kulturi. I Cazin je počeo brže napredovati, uz izgradnju više savremenih objekata. Godine 1887., kao peti grad u BiH, Cazin je dobio savremen vodovod, a zatim i prvu poštu sa telegrafom, prve ceste prikladne za kolski saobraćaj, građanske škole i modernu bolnicu. Također, nije se zaostajalo ni u izgradnji vjerskih objekata. Gradska džamija, koja je danas simbol Cazina, izgrađena je upravo u tom periodu, a u narodu se priča da je ogromni luster koji se i dalje nalazi u džamiji poklonio sam car Franjo Josip.
Pod austrougarskom upravom, Cazin je bio “organizirana gradska općina” i sjedište istoimenog kotara, koji je pak bio dio Bihaćkog okruga. U godišnjaku “Bosnicher bote” (Bosanski glasnik), koji je bio službeni glasnik austrougarske uprave u BiH, možemo pronaći zanimljive podatke o Cazinu. Ti podaci godišnje prikazuju sastav općinskog vijeća, imena učitelja i liječnika, te najvažnije trgovačke radnje, dajući grubu sliku procesa modernizacije. U “Glasniku” za 1915. godinu, navode se podaci o Cazinu gdje se ističe da je to “organizirana gradska općina” sa 1853 stanovnika, isključivo muslimanske vjeroispovijesti. Prema austrougarskim popisima stanovništva, ova “organizirana gradska općina” obuhvaćala je Bašče, Hairlahovića brdo, Čaršiju, Horozoviće, Klisu i Puškare. U Cazinu su se nalazili Kotarski ured i sud (današnja zgrada Gradske uprave), Kotarska bolnica s 24 kreveta (smještena kod Vatrogasnog doma), “oružnička postaja”, telefon (poštanski znak) i telegraf, oboje smješteni u zgradi pošte (danas KIB banka). Što se tiče obrazovnih i vjerskih ustanova, tu su bile osnovna škola (na današnjem Gradskom trgu kod Policijske stanice), mekteb, veliki islamski reformirani mekteb, medresa i džamija. U gradu je bilo i dobrovoljno vatrogasno društvo, te “Općinsko svratište” s 7 soba (misli se na Stari hotel).
Podaci o ekonomiji i infrastrukturi su također zanimljivi. Navodi se da je najbliža željeznička stanica bila u Bosanskom Novom te da je postojala značajna trgovina sa susjednom Hrvatskom. Sedmični sajam se održavao petkom. Najvažniji trgovci su bili Omeraga Alagić, Tosumaga Budimlić, Hasanaga Mulalić i Manojlo Sudčević. Razmišljalo se i o turizmu, a kao turistički potencijal istaknute su kestenove šume u Pećigradu.
Na čelu Cazina bio je Murat ef. Toromanović, dok je njegov zamjenik („podnačelnik“) bio Murat-aga Pozderac, otac Nurije Pozderca. Jedan od općinskih vijećnika bio je Mehaga Omanović, koji je prethodno bio cazinski načelnik. Još su dvije osobe, za austrougarske uprave, bile načelnici općine, a to su bili Selim-beg Ćorović i prije njega Ahmet-aga Pozderac, ujedno prvi koji je obnašao ovu dužnost. Sjedište općinske uprave od 1899. godine bilo je u današnjoj zgradi Kabineta gradonačelnika.