Kamen bihacit je dragocjeni kamen koji se eksploatiše u Bihaću od davnina. Zbog svojih karakteristika i kvaliteta, privukao je pažnju talijanske porodice Missoni, koja se doselila u Bihać za vrijeme austrougarske uprave. Ljudevit Missoni i njegov sin Viktor su otvorili pogon za obradu ovog kamena, čime su značajno doprinijeli razvoju industrije bihacita. Missonijevi su posebno poznati po izradi nadgrobnih spomenika i nišana, pri čemu su stilizirane forme pletenica na ženskim nišanima privlačile posebnu pažnju.

Godine 1924., kada je prvobitna drvena munara Gradske džamije u Cazinu postala nefunkcionalna, Ljudevit Missoni je na poziv vjernika izgradio novu, vitku kamenu munaru visine 31 metar. Munara je raskošno ukrašena stalaktitima i ima otvorenu galeriju (šerefu), smještenu desno od ulaza. Kvadratna osnova munare, visine oko 8,5 metara, vjerovatno je izgrađena s mašinski obrađenim kamenom. Na kamenoj ploči na osnovi munare uklesani su citati iz Kur’ana i godina gradnje: “Bože, ne okreni naša srca nakon što si nas uputio i udijeli nam svoju milost. Bože, Ti si onaj koji će okupiti svijet na dan u koji nema nikakve sumnje. Godina 1343 (1924)”. Pored toga, uklesano je ime majstora arhitekte koji je gradio munaru: “LJ. MISSONI”. Kroz vrijeme, slovo “L” je nestalo pa danas natpis glasi: “J. MISSONI”.

Interesantno je da su Ljudevit i Viktor Missoni također izvodili radove na Crkvi sv. Ante Padovanskog u Bihaću. Crkva je porušena u savezničkom bombardiranju 1944. godine, ali je njen zvonik ostao sačuvan. Missonijevi su od 1938. do 1941. godine radili na proširenju crkvenog objekta i nadogradnji zvonika, čime su dodatno obogatili arhitekturu ovog kraja.

Ove građevinske aktivnosti Missonija su primjer njihovog značajnog doprinosa arhitekturi i lokalnoj zajednici u Bosanskoj krajini, ostavljajući trag kroz svoje vješte radove na kamenu i restauracijama vjerskih objekata.