Stari grad Bijela Stijena

Stari grad Bijela Stijena (u historijskim izvorima često se naziva Bila Stina) je srednjovjekovni i osmanski grad te jedan od rijetkih lokaliteta stećaka u ovom dijelu države. Stijena se prvi put u pisanim izvorima javlja u povelji ugarskog kralja Karla Roberta koju je izdao 9. decembra 1330. godine Radoslavu Baboniću i njegovim sinovima i pri tom im potvrdio mnoge posjede među kojima i Stijenu koja tada nije bila još nastanjena. Najpoznatiji srednjovjekovni gospodari grada Stijene su upravo knezovi Blagajski Babonići koji su držali i susjedne gradove Krupu i Ostrožac. U gradu je postojao franjevački samostan, prvi put spomenut 1514. godine. Valja napomenuti da Bijela Stijena nikad nije ulazila u sastav srednjovjekovne bosanske države pa je njena srednjovjekovna historija vezana za povijesna kretanja u Ugarskom kraljevstvu. U izvještaju generala Ivana Lenkovića iz 1563. godine, u kojem je opisano stanje u rubnim dijelovima, izloženim konstantnim osmanskim upadima, navodi se za Stijenu da „pripada grofu Blagajskomu. Čuva je samo 6 stražara, koje kralj plaća svojim novcem. Treba je također razoriti“.

Osmanlije su Bijelu Stijenu zauzeli 1575. godine i tu sagradili, prema narodnom predanju, prvu džamiju u ovom kraju. Oko 1626. dodatno su je utvrdili i postavili posadu sa dizdarom da bi 1783. godine sazidali novi grad za kojeg se uzima da je bio najutvrđeniji u cijelom Bosanskom ejaletu. Tokom osmanske vladavine utvrđenje je prvobitno bilo u sklopu Krupske kapetanije, a od 18. stoljeća dolazi pod ingerenciju Ostrožačke kapetanije. Prema popisu iz 1833. godine bilo je ovdje 7 topova.

U selu Stijena, koje je udaljeno od Cazina 7 km zračne linije na jugoistočnu stranu, nalaze se zidine Starog grada Bijele Stijene. Grad se sastoji iz dva dijela, jedan dio je iz srednjeg vijeka, znatno porušen, i drugi dio iz osmanskog perioda, dobro očuvan. U ostacima zidova turskog utvrđenog grada mogu se vidjeti fragmenti dva stećka u obliku sanduka. Na jednom primjerku blizu ulaznih vrata vide se ukrasi: konj sa jahačem i ptice. Ostale naučne opservacije na stećcima nisu vršene. U zidinama Starog grada nalazi se i kamena džamija, sagrađena sredinom 19. stoljeća. Prethodno je tu bila dosta starija džamija o kojoj ništa nije poznato. Nova džamija je prvobitno imala drvenu munaru koja je 1956. godine zamijenjena kamenom. Temeljito je obnovljena 2022. godine i vraćena u funkciju. Kod Starog grada nalaze se dvije „Crkvine“, odnosno ruševine srednjovjekovnih crkava.

Graditeljska cjelina – Stari grad Bijela Stijena proglašena je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine 2005. godine. Nacionalni spmenik čine: bedemi Starog grada iz srednjovjekovnom perioda, unutar kojih je džamija i mali harem, i bedemi Novog grada iz osmanskog perioda.

Bibliografija:

  • Bećirbegović, Madžida: Džamije sa drvenom munarom u Bosni i Hercegovini, Veselin Masleša, Sarajevo, 1990.
  • Bešlagić, Šefik: Stećci. Kataloško-topografski pregled, Veselin Masleša, Sarajevo, 1971.
  • Handžić, Adem: „Prilog istoriji starih gradova u bosanskoj i slavonskoj krajini pred kraj XVI vijeka“, Godišnjak društva istoričara Bosne i Hercegovine, br. 13, Sarajevo, 1963, 321-339.
  • Kreševljaković, Hamdija: „Stari bosanski gradovi“, Naše starine, br. 1, Sarajevo, 1953, 7-44.
  • Kruhek, Milan: Krajiške utvrde i obrana hrvatskog kraljevstva tijekom 16. stoljeća, Institut za suvremenu povijest, Zagreb, 1995.
  • Lopašić, Radoslav: Bihać i Bihaćka krajina: mjestopisne i poviestne crtice, Matica hrvatska, Zagreb
  • Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, broj: 05.2-2-968/03-5, 25. januara 2005. godine, Sarajevo.
  • Raunig, Branka: „Stijena“ u: Arheološki leksikon BiH, II, (ur. Borivoj Čović), Zemaljski muzej BiH, Sarajevo, 1988, 25.
  • Redžić, Husref: Srednjovjekovni gradovi u Bosni i Hercegovini, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2009.
  • Smičiklas, Tadija: Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, sv. IX (1321-1331), Academia scientiarum et artium slavorum meridionalium auxilio regiminis Croat., Dalm. et Slav., Zagrabiae, 1911.
  • Šabanović, Hazim: Bosanski pašaluk, Svjetlost, Sarajevo, 1982.
  • Vego, Marko: Naselja bosanske srednjevjekovne države, Svjetlost, Sarajevo, 1957.