Stari grad Cazin predstavlja kasnosrednjovjekovni i osmanski grad. O srednjovjekovnom gradu Cazinu ne znamo skoro ništa. Iznoseći srednjovjekovnu historiju Cazina, do konca 15. stoljeća, može se samo konstatirati da je prvobitno bio dijelom hrvatske države, ako je uopće i tad postojao, pa preko Kraljevine Ugarske u čijem se sastavu prvi put i spominje, da bi u prvoj polovini 16. stoljeća postao dio Habsburške monarhije i pod njenom vrhovnom vlašću dočekao osmanskog osvajača. Cazin se u historijskim izvorima prvi put spominje tek 1494. godine. Iz sačuvanih dokumenata vidljivo je da je srednjovjekovni Cazin imao i svoju varoš (podgrađe) sa sudcem i građanima. Svakako, najvažniji događaj iz predosmanske historije Cazina je iz 1522. godine kada je ovdje, uslijed osmanskog osvajanja Knina, premješteno sjedište Kninske biskupije. Tokom 16. stoljeća grad Cazin sa okolinom nije bio pošteđen osmanskih pljačkaških pohoda koji su, kako je vrijeme odmicalo, dobijali na intenzitetu. Pod vlast Osmanlija definitivno pada 1578. godine kada su vojne trupe Ferhad-bega Sokolovića preotele cazinsku tvrđavu Habsburgovcima.

Krajem 16. stoljeća grad je čvrsto bio u osmanskim rukama, ovdje je je bila stalna vojna posada od 150 plaćenih graničara među kojima su bili najbrojniji konjanici. Godine 1630. austrijski diplomata Anastas Grgičević opisao je Cazin kao zidano i utvrđeno mjesto gdje sveukupno ima oko 300 dimova (kuća). Cazin je bio u sastavu Ostrožačke kapetanije, koja je osnovana  u 17. stoljeću, i nije imao svog dizdara. Za vrijeme Bečkog rata (1683.-1699.) nastupile su velike nevolje za žitelje Cazina, 1685. godine austrijska vojska čak je dva puta opustušila cazinski kraj uništavajući i pljačkajući sve što se oteti moglo. Cazin je više puta bio centar pobuna u Krajini. Jedna veća pobuna izbila je u 18. stoljeću protiv ostrožačkog kapetana Ibšir-bega Beširevića zbog neisplate plata gradskim posadama. Tridesetih godina 19. stoljeća ovdje je zbog pobune vladala anarhija pa tako popisivači koji su trebali 1833. godine da popišu cazinsku tvrđavu nisu ni tamo došli te su jednostavno napisali da je Cazin prazan. Godinu kasnije jedan austrijski izvještaj navodi da je u gradu osam topova, nešto hrane i municije. Za vrijeme kazneničke ekpedicije Omer-paše Latasa u Bosni, 1851. godine sa cazinske tvrđave opaljen je zadnji top u znak pobune protiv Omer-paše nakon čega je ista napuštena.

Stari grad Cazin smješten je na uzvišenju što se izdiže iznad današnjeg grada Cazina. Cazinska tvrđava po svojoj strukturi odgovara drugim gradovima u Pounju koji su bili u sastavu ugarske države. Osnovni ton izgledu daju pravilni geometrijski oblici što predstavlja uticaj kasne gotike na ove prostore. Iz srednjovjekovnog razdoblja potiče unutrašnji obor trapeznog oblika sa tri ovalne bedemske kule. Glavne branič-kule nema, a pretpostavlja se da se nalazila na mjestu današnje džamije a nije isključeno da je tu prethodno bila i crkva. Vanjski izlomljeni obor djelo je osmanskih graditelja.

Gradska džamija, smještena u zidinama Starog grada Cazina, sagrađena je 1879. godine, na istom mjestu gdje je prethodno za vrijeme osmanske vlasti bila drvena džamija. Po izgradnji važila je za jednu od najvećih džamija u Bosni i Hercegovini u kojoj je, prema određenim svjedočenjima, moglo obaviti molitvu čak 2000 ljudi. Džamija je teško oštećena u potresu koji je pogodio Bosansku krajinu 9. novembra 1880. godine. Obovljena je nakon tri godine intenzivnog rada i svečano otvorena 2. novembra 1883. godine. Za obnovu ove bogomolje car Franjo Josip donirao je islamskoj zajednici 500 zlatnika. Prvobitna drvena munara 1924. godine zamijenjena je vitkom kamenom munarom, a njenu gradnju projektovao je talijanski arhitekta Ljudevit Missoni čiji se potpis može vidjeti na kvadratnoj osnovi munare. U džamiji se nalazi veliki luster kojeg je ovdašnjim vjernicima, prema narodnom predanju, poklonio car Franjo Josip (predanje je vjerovatno nastalo na osnovu spomenute donacije cara prilikom obnove). Kulturno-historijski i arhitektonski značaj džamije najbolje se ogleda u činjenici da njena predstava dominira na grbu grada Cazina.

Graditeljska cjelina – Stari grad Cazin sa džamijom proglašena je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine 2005. godine. Nacionalni spomenik čine bedemi srednjovjekovne i osmanske utvrde, džamija i pokretni arheološki materijal iskopan na lokalitetu koji se čuva u Muzeju USK u Bihaću. 

Bibliografija:

• Draganović, Krunoslav: „Katolička Crkva u Bosni i Hercegovini nekad i danas“, Croatia Sacra, br. 4, Zagreb, 1934, 175-216.
• Kreševljaković, Hamdija: „Stari bosanski gradovi“, Naše starine, br. 1, Sarajevo, 1953, 7-44.
• Kreševljaković, Hamdija: “Cazin i okolina”, Narodna uzdanica; Kalendar za godinu 1935, god. 3, Sarajevo, 1934, 86-113.
• Lopašić, Radoslav: Spomenici hrvatske Krajine, I, JAZU, Zagreb, 1884.
• Lopašić, Radoslav: Bihać i Bihaćka krajina: mjestopisne i poviestne crtice, MH, Zagreb, 1890.
• Mujanović, Mihad: „Muslimani na stranicama Bosansko-hercegovačkih novina ((1878-1881) i Sarajevskog lista (1881-1891)“, Prilozi Instituta za historiju, br. 49, Sarajevo, 2020, 89-136.
• Mujezinović, Mehmed: Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, III, Veselin Masleša, Sarajevo, 1982.
• Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, broj: 05.2-2-50/05-3, 16. marta 2005. godine, Sarajevo.
• Popović, Marko: „Srednjovekovne tvrđave u Bosni i Hercegovini“, u: Zbornik za istoriju BiH, I, (ur. Milorad Ekmečić), SANU (Odbor za istoriju Bosne i Hercegovine, Knjiga 1), Beograd, 1995, 33-55.
• Raunig, Branka: „Cazin 2“ u: Arheološki leksikon BiH, II, (ur. Borivoj Čović), Zemaljski muzej BiH, Sarajevo, 1988, 15.
• Ravlić, Aleksandar: Ljetopisi: Cazin – FK „Krajina“, FK „Krajina“ Cazin, Cazin, 1984.
• Redžić, Husref: Srednjovjekovni gradovi u Bosni i Hercegovini, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2009.
• Šabanović, Hazim: Bosanski pašaluk, Svjetlost, Sarajevo, 1982.
• Vego, Marko: Naselja bosanske srednjevjekovne države, Svjetlost, Sarajevo, 1957.