Stari grad Mutnik (u izvorima i literaturi naziva se i Mutnica) smješten je na brežuljku iznad male rijeke Mutnice, 6,5 km zapadno od Cazina i lijevo od puta Cazin-Tržac. Tokom srednjeg vijeka grad je često mijenjao gospodare. Prve koje susrećemo u starim listinama su knezovi Kurjakovići od roda Gusića koji su ovdje gospodarili još u 14. stoljeću. Također, pouzdano se zna da je u blizini, kod ušća Mutnice u Koranu, posjede imao viteški red sv. Ivana Jeruzalemskog (Hospitalci). Nešto kasnije, Mutnik prelazi u kraljevske ruke pa je tako ugarski kralj Sigismund Luksemburški 1430. godine grad dodijelio Jurju Turku. Kralj Vladislav ga je potom, 1491. godine poklonio Zagrebačkoj županiji, dok je već početkom 16. stoljeća u rukama Ivana Karlovića, hrvatskog bana i posljednjeg izdanka plemićke obitelji krbavskih knezova Kurjakovića. Ban Ivan Karlović, prema sporazumu iz 1509. godine, ustupio je Mutnik, u slučaju svoje smrti, knezovima Zrinskim. Upravo knezovi Zrinski predstavljaju posljednje kršćanske gospodare grada Mutnika. Godine 1563. bilo je ovdje 15 kraljevih pješaka koji su čuvali stražu pred osmanskim provalama. Deset godina ranije, 1553. godine, osmanski vojskovođa Malkoč-beg teško je poharo Mutnik što je bila uvertira u njegovu konačnu propast. Tako su 1577. godine osmanske trupe preotele Mutnik Habsburgovcima čime je započela nova epoha u njegovoj historiji.  

 Za vrijeme osmanske vladavine Mutnik je bio u sastavu Bihaćke kapetanije. Tokom 17. stoljeća Mutnik je zajedno sa obližnjim Tršcem služio Osmanlijama kao preziđe Ostrošcu i Izačiću, kako je navedeno u jednom austrijskom izvještaju iz 1637. godine. Kao grad smješten na samoj granici između Osmanskog carstva i Austrije, u Bečkom ratu (1683.-1699.) teško je opljačkan i devastiran. Naime, 1685. godine trupe grofa Herbesteina spalile su Mutnik zajedno sa ostalim gradovima u okruženju. Grad je zatim obnovljen, ali je 1834. godine bio u ruševnom stanju. Oko Mutnika bilo je tada 150 kuća, koje su davale isti broj boraca. U samom utvrđenju bila su dva topa, o čemu svjedoči popis iz 1833. godine. Mutnik je kao vojno utvrđenje napušten prije 1838. godine.

Budući da je Mutnik bio mali grad, u narodu je o njemu nastala poslovica: „Ko nije vidio grada i Mutniku se čudi“ sa varijantom: „Ko nije Bišća vidio, i Mutniku se čudi“. Također, grad je opjevan u muslimanskoj epici, narodne pjesme spominju: „Od Mutnika Muju Razbudnika“.

U arhitektonskom smislu grad Mutnik se uklapa u ostala utvrđenja u Pounju gdje dominantan ton gradnji daju pravilni geometrijski oblici. Utvrđenje se sastojalo od obora, koji je skoro pravilnog kvadratičnog oblika, i istaknute kružne branič-kule promjera 6 metara na sjevernom uglu. Debljina zida obora i kule bila je oko 1 metar.

Bibliografija:

• Detelić, Mirjana: Epski gradovi: leksikon, Balkanološki institut SANU (Posebna izdanja 84), Beograd, 2007.
• Horvat, Zorislav: „Kružne branič-kule u hrvatskoj Krajini u XVI. stoljeću“, Prostor: znanstveni časopis za arhitekturu i urbanizam, br. 1(2-4), Zagreb, 1993, 159-188.
• Karanović, Milan: Pounje u Bosanskoj krajini, Srpska kraljevska akademija, Beograd, 1925.
• Kreševljaković, Hamdija: „Stari bosanski gradovi“, Naše starine, br. 1, Sarajevo, 1953, 7-44.
• Kruhek, Milan: Krajiške utvrde i obrana hrvatskog kraljevstva tijekom 16. stoljeća, Institut za suvremenu povijest, Zagreb, 1995.
• Raunig, Branka: „01.155 Mutnik“ u: Arheološki leksikon BiH, II, (ur. Borivoj Čović), Zemaljski muzej BiH, Sarajevo, 1988, 23.
• Lopašić, Radoslav: Bihać i Bihaćka krajina: mjestopisne i poviestne crtice, MH, Zagreb, 1890.
• Redžić, Husref: Srednjovjekovni gradovi u Bosni i Hercegovini, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2009.
• Stanić, Damir: Bihać kao sjedište Bihaćke kapetanije i slobodni kraljevski grad, (rukopis doktorske disertacije).
• Stanić, Damir: “Osmansko zaposjedanje napuštenih utvrda uz Hrvatsku i Primorsku krajinu 1620-ih – 1640-ih”, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, br. 2 (53), Zagreb, 2021, 69-105.
• Šišić, Ferdo: “Prilog rodoslovlju Kurjakovića, knezova Krbavskih od plemena Gusić”, Vjesnik Hrvatskog arheološkog društva, br. 9, Zagreb, 1907, 77-80.
• Vego, Marko: Naselja bosanske srednjevjekovne države, Svjetlost, Sarajevo, 1957.