Ostrožac danas predstavlja jedan od simbola Bosanske krajine i svakako je jedan od najpoznatijih starih gradova u Bosni i Hercegovini. Iako određene pretpostavke idu u smjeru da se ovdje nalazila gradina starijeg željeznog doba, historiju Ostrošca pouzdano možemo pratiti tek od srednjeg vijeka. Smješten na stijeni koja predstavlja sastavni dio kanjona Une, na oko 379 metara nadmorske visine, grad je u srednjem vijeku kontrolisao put koji je išao dolinom Une ali i širi prostor u dubini njegovog zaleđa. Prvi pouzdan pisani trag koji svjedoči o postojanju Ostrošca je isprava, od 2. novembra 1321. godine, gdje se navodi da su Ostrožac, pred Zagrebačkim kaptolom, kupili knezovi Blagajski Babonići, Nikola III i Dujam. Upravo Babonići predstavljaju najpoznatije srednjovjekovne gospodare grada Ostrošca pa je tako njegova sudbina neraskidivo vezana za sudbinu ove plemićke porodice. Vlast Babonića nad Ostrošcom je potrajala do kraja 14. stoljeća, kada ovaj grad dolazi u doticaj sa bosanskim vlasteoskim rodom Hrvatinića. Naime, 1395. godine ugarski kralj Sigismund oduzeo je Babonićima Krupu i Ostrožac i naredne godine ustupio kao nagradu banu Vuku Vukčiću Hrvatiniću, bratu Hrvoja Vukčića Hrvatinića. Ostrožac je pod kontrolom Hrvatinića ostao najkasnije do 1406. kada pouzdano znamo da je u posjedu ugarskog kralja. Godine 1419. poveljom kralja Sigismunda Babonićima grad Ostrožac opet je došao pod njihovu vlast, čije je gospodarenje, sa manjim presjecima, potrajalo sve do osmanskih osvajanja. Srednjovjekovni Ostrožac imao je i svoje podgrađe (varoš) gdje su djelovale zanatlije i trgovci. Ova varoš imala je status slobodne općine sa vlastitim pečatom sačuvanim na jednoj listini iz 1403. godine. Na pečatu je u sredini prikazana kula sa kruništem zatvorenih vrata te mjesec i zvijezda dok je po rubovima ispisan natpis „…COMVNIT (ATIS OSTROCENSIS)…“.  Zatvorena vrata na kuli vjerovatno simboliziraju neosvojivost Ostrošca, dok su mjesec i zvijezda drevni astralno-lunarni simboli čije je značenje višeznačno.  

Tokom 16. stoljeća ni Ostrožac nije bio pošteđen osmanskih upada, što je natjeralo austrijske vlasti da tu postave krajišku posadu. Ferhad-beg Sokolović definitivno je stavio Ostrožac pod osmansku vlast 1578. godine kada je osvojen i susjedni Cazin. Osmanska historija Ostrošca obilježena je uspostavom Ostrožačke kapetanije i begovskom porodicom Beširević koja je, u svojstvu kapetana, tvrđavom gospodarila preko 200 godina. Prvi poznati kapetan Ostrošca bio je Osman-aga Beširević koji je živio na prelazu iz 17. u 18. stoljeće u jednom vrlo turbulentnom vremenu konstantnih sukoba sa Austrijom. Osman-aga proširio je ostrožačku tvrđavu izgradivši nekoliko tabija za topove kao i kapetansku rezidenciju – begov konak koji se nalazio na mjestu današnjeg dvorca. Jedan od nasljednika Osman-age Beširevića – Bešir-beg (živio u 18. stoljeću) išao je na hodočašće u Meku što je za ono vrijeme bila vrlo rijetka pojava. Međutim, nije to bilo jedini put da je Bešir-beg išao daleko od rodnog kraja, kao cijenjen ratnik predvodio je bosanske trupe u Osmansko-ruskom ratu na frontu u dalekoj Besarabiji (današnja Moldavija i južni dio Ukrajine). Ostrožačka utvrda u strateškom smislu bila je jedna od najvažnijih u cijelom Bosanskom ejaletu pa je tako ovdje 1833. godine bilo čak 28 topova. Početkom 19. stoljeća pod njenom ingerencijom bili su gradovi Ostrožac, Stijena (Bila Stina), Cazin, Šturlić, Pećigrad, Velika i Mala Kladuša i Podzvizd. Kraj porodice Beširević vrlo je tužan. Naime, nakon što je sultan 1835. godine, u cilju reformisanja države, ukinuo kapetanije posljednji ostrožački kapetan Murat-beg Beširević se pobunio sa još nekoliko drugih krajiških kapetana. Bosanski namjesnik Vedžihi-paša ugušio je ovu pobunu, opljačkao i spalio Ostrožac a Murat-bega protjerao u Malu Aziju. Tako je čuvena begovska porodica Beširević svedena na prosjački štap, a ostrožačka tvrđava pretvorena u ruševinu. Kasnije je Murat-begu dozvoljeno da se vrati u Bosni, ali je on, osiromašen i bolestan, odlučio da ode kod svoje sestre Ajše u Livno gdje je bila udata. Jedna od posljednjih želja ovog starog ratnika bila je da mu iz Cazina dođe njegov pjevač Ćerim Čajić i otpjeva mu posljednju pjesmu.

Početkom 20. stoljeća, za vrijeme austrougarske uprave u BiH, Isabella von Berks – rođena Adamović pl. Čepinska, supruga Lothara von Berksa – načelnika Bihaćkog okruga, od svog miraza kupila je od Mehmed-bega Beširevića, potomka ostrožačkih kapetana, Ostrožac i tu sagradila romantični dvorac na osami (1900.-1902.). Pri tom je ostrožačka utvrda temeljito restaurirana. Ovaj dvorac, sagrađen u neogotičkom stilu, predstavlja jedini sačuvan dvorac u BiH. Dvorac je bio raskošno opremljen sa velikim brojem prostorija, uključujući biblioteku kao i sobu za muziciranje. Godine 1933. porodica Berks odlazi živjeti u Slavoniju dok dvorac na Ostrošcu koristi kao mjesto za odmor i razonodu. Tokom Drugog svjetskog rata, za vrijeme čuvene Bihaćke republike (1942.-1943.) Ostrožac je bio sjedište Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske. U dvorcu je januara 1943. godine boravio vrhovni komadant jugoslovenskih partizana Josip Broz Tito. Tito je još jednom posjetio Ostrožac, bilo je to 1966. godine. S Titom je na Ostrošcu početkom  januara 1943. godine boravio čuveni književnik Vladimir Nazor i tu pisao svoj dobro poznati dnevnik „S partizanima“. Oduševljen ljepotom dvorca Nazor je pokušao da bolje upozna ličnost njegove graditeljice – Isabelle von Berks. Stari pjesnik u svom dnevniku piše kako je jedne noći lutao po dvorcu želeći da ugleda njenu utvaru.

Po okončanju Drugog svjetskog rata dvorac na Ostrošcu pretvoren je u dom za nezbrinutu djecu, odnosno za djecu čiji su roditelji stradali u toku rata. Iako su motivi ovakvog čina bili plemeniti, za dvorac je imalo katastrofalne posljedice, jer je njegov interijer drastično promijenjen, otud sive boje stolarije kojima su prefarbane nekadašnje jarke i živopisne boje. Potom je i inventar dvorca brutalno opljačkan. Tako su mnogi vrijedni eksponati iz dvorca završili u privatnim rukama pri čemu im se gubi svaki trag. Dok je ovdje bio dom za nezbrinutu djecu u posjetu će im 1947. godine doći poznati književnik Ćamil Sijarić o čemu je izvjestio u jednom novinskom članku. Sijarić, kao uvjereni komunista, u crnim tonovima prikazao je Berksove i čitavu priču oko dvorca.

Kolonija skulptora „Ostrožac“, koja djeluje od 1967. godine, označila je novu eru u historiji tvrđave te je izrodila svojevrsnu „galeriju pod vedrim nebom“, jedinstvenu na ovim prostorima. Skoro 60 godina umjetnici, kipari sa svih strana svijeta pohode Ostrožac i tu od autohtonog kamena ovog kraja – bihacita, klesaju svoja djela. Rezultat toga je fundus od preko 130 skulptura koje su smještene u prirodnom ambijentu ostrožačke tvrđave.

Arhitektonske odlike Starog grada Ostrošca moraju se sagledavati u kontekstu smjene vlasti nekoliko gospodara koji su tvrđavu uređivali i prilagođavali svojim potrebama. Ostrožačka tvrđava jako je dobro očuvana, zahvaljujući restauracijama sa početka i sredine 20. stoljeća, i njene zidine spadaju u red najkvalitetnijih u Bosni i Hercegovini. Tvrđava se prostire u pravcu istok-zapad dužine oko 185 metara, dok širina varira od 30 do 80 metara. Djelo srednjovjekovnih graditelja je kapi-kula i kružna branič-kula, smještene na istoku. Na branič-kuli je isklesan reljef drevnog zmaja koji grize vlastiti rep – urobora, koji simbolizira ciklus vječnosti odnosno predstavlja izreku „kraj je početak“. Pored kule smješten je i bunar. Kasnije se utvrđenje dogradnjom širi u pravcu zapada prvenstveno zaslugom osmanskih graditelja. Današnji izgled Ostrožac duguje najviše radovima Lothara von Berksa koji je u zapadnom dijelu izgradio neogotički dvorac. Ovaj dvorac u arhitektonskom smislu dodatno upotpunjuje srednjovjekovni izgled grada. Danas ostrožačka tvrđava ima snažan kulturni i turistički potencijal.

Graditeljska cjelina – Stari grad Ostrožac proglašena je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine 2013. godine. Nacionalni spomenik čine: srednjovjekovna utvrda, utvrda iz osmanskog perioda, dvorac Lothara von Berksa i zbirka skulptura.     

Bibliografija:

• Hajdarbegović, Merima: Gotički spomenici na tlu današnje BiH – arheološki osvrt, (rukopis završnog diplomskog rada).
• Horvat, Zorislav: „Kružne branič-kule u hrvatskoj Krajini u XVI. stoljeću“, Prostor: znanstveni časopis za arhitekturu i urbanizam, br. 1(2-4), Zagreb, 1993, 159-188.
• Kamings, Endru T.: Sve o simbolima, Narodna knjiga-Alfa, Beograd, 2004.
• Kekez, Hrvoje: Plemićki rod Babonića do kraja 14. stoljeća, (rukopis doktorske disertacije).
• Kreševljaković, Hamdija: „Stari bosanski gradovi“, Naše starine, br. 1, Sarajevo, 1953, 7-44.
• Kreševljaković, Hamdija: “Kapetanije u Bosni i Hercegovini”, u: Izabrana djela, I, (priredili: Avdo Sućeska i Enes Pelidija), Veselin Masleša, Sarajevo, 1991, 17-237.
• Kurtović, Almir: Berks i Ostrožac: tragovima jedne obitelji, Cvrčak, Banja Luka, 2017.
• Lopašić, Radoslav: Bihać i Bihaćka krajina: mjestopisne i poviestne crtice, MH, Zagreb, 1890.
• Lovrenović, Dubravko: Na klizištu povijesti (sveta kruna ugarska i sveta kruna bosanska) 1387-1463, Synopsis, Zagreb-Sarajevo, 2006.
• Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, broj: 06.2-2.3-53/13-42, 7. novembra 2013. godine, Sarajevo.
• Popović, Marko: „Srednjovekovne tvrđave u Bosni i Hercegovini“, u: Zbornik za istoriju BiH, I, (ur. Milorad Ekmečić), SANU (Odbor za istoriju Bosne i Hercegovine, Knjiga 1), Beograd, 1995, 33-55.
• Raunig, Branka: „Ostrožac“ u: Arheološki leksikon BiH, II, (ur. Borivoj Čović), Zemaljski muzej BiH, Sarajevo, 1988, 23.
• Redžić, Husref: Srednjovjekovni gradovi u Bosni i Hercegovini, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2009.
• Smičiklas, Tadija: Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, sv. IX (1321-1331), Academia scientiarum et artium slavorum meridionalium auxilio regiminis Croat., Dalm. et Slav., Zagrabiae, 1911.
• Vego, Marko: Naselja bosanske srednjevjekovne države, Svjetlost, Sarajevo, 1957.