Tržac (u historijskim izvorima se spominje kao: Tersacz, Tarsacz, Terschacz) je srednjovjekovni i osmanski grad sagrađen na visokoj stijeni iznad ušća Mutnice u Koranu, na granici Bosne i Hercegovine sa Hrvatskom. Ime grada Tržac u nauci dovodi se u vezu s tvrđavom koja štiti trg, odnosno ime je uvijek vezano za trgovinu i promet. U upravnom smislu pripadao je županiji Drežnik koja se prvi put u historijskim izvorima spominje 1292. godine. Tada je županijom gospodarila moćna plemićka porodica Babonića. Međutim, županiju Drežnik je ugarski kralj Karlo Robert poklonio knezovima Frankopanima 1323., a potvrdio kralj Ludovik I 1364. godine, čime je i Tržac postao posjed knezova Frankopana po kojem je jedna grana ovog roda prozvana Frankopani Tržački. Nakon njihove porodične diobe, koja je uslijedila poslije smrti Nikole Frankopana, Tržac je pripao njegovom sinu Bartolu 1449. godine. Da su Frankopani vlasnici Tršca vidimo i iz čuvenog Modruškog urbara, sastavljenog 1486. godine po narudžbi Bernardina Frankopana. Sin gore spomenutog Bartola, Nikola, prvi je Frankopan koji se prozvao „knezom Tržačkim“ pa se tako uvijek i potpisivao na dokumentima. Knez Nikola Frankopan Tržački učestvovao je u Krbavskoj bici 1493. godine i pri tome pao u osmansko zarobljeništvo. Osmanlije su za otkup kneza Nikole tražili veliku sumu novca od porodice što je natjeralo njegovu suprugu Elizabetu Petevu da proda grad Samobor kako bi muža izbavila iz ropstva. Zbog sve učestalije osmanske opasnosti u Tršcu je 1552. godine postavljena krajiška posada, 1563. godine stražu je čuvalo 20 vojnika koje je plaćao kralj.

Teško je precizirati kada je i pod kojim okolnostima Tržac došao pod vrhovnu vlast osmanskog sultana. U literaturi se spominje 1576. godina kao momenat kada su osmanske trupe po prvi put ušle u tvrđavu da bi se ubrzo povukle pred ofanzivom Habsburgovaca. Često se navodi da je Tržac u ruke Osmanlija pao 1584. godine, ali je apsolutno pouzdano da je u gradu bila austrijska posada 1590. godine pod zapovjedništvom kapetana Gašpara Križanića. Po svemu sudeći, grad je u narednom periodu opustio. Mjeseca januara 1625. godine Vuk Frankopan Tržački javlja austrijskim vlastima da su Osmanlije zauzele Tržac, utvrdu koja je pripadala njegovoj porodici, od koje su potekli i prema kojoj su dobili nadimak. Godinu kasnije, 1626., Murted-paša obnovio je Tržac što je definitivno učvrstilo osmansku vlast na ovom prostoru.

 Tokom osmanskog razdoblja Tržac je bio u sastavu Bihaćke kapetanije, ovdje je posadom zapovijedao ćehaja bihaćkog kapetana. U Bečkom ratu (1683.-1699.) grad je bio neposredno ratno poprište i tom prilikom teško stradao 1685. godine kada su austrijske trupe opustošile njegovu okolinu. U Tršcu je 1719. godine zasjedala komisija za povlačenje nove granice sa Austrijom nakon Požarevačkog mira, sklopljenog godinu ranije. Godine 1833. imao je na raspolaganju tri ispravna topa, dok su tri bila neispravna. Okolina Tršca davala je 350 boraca. Na spisku gradova koje treba zadržati, sastavljenog 1837. godine, upisan je i Tržac iako je već tada bio znatno porušen.

Izgled tvrđave Tržac sačuvan je na jednoj staroj grafici iz 16. stoljeća, gdje se vidi da je to prostrana građevina sastavljena od kružne branič-kule, kaštela oko nje i utvrda oko kaštela i naselja. Spomenuti objekti građeni su u dužem vremenskom rasponu, najvjerovatnije je prvo podignuta branič-kula pa kaštel i na kraju bedem. Utvrđenje ima oblik nepravilnog četverougla što predstavlja uticaj gotike na ove prostore. Gledajući u cjelini tržačka utvrda imala je slabe odbrambene mehanizme u odnosu na njenu veličinu, što stvara dojam da je nedovršena.  

Bibliografija:

• Bojanovski, Ivo: „01.196 Tržac (grad)” u: Arheološki leksikon BiH, II, (ur. Borivoj Čović), Zemaljski muzej BiH, Sarajevo, 1988, 26.
• Detelić, Mirjana: Epski gradovi: leksikon, Balkanološki institut SANU (Posebna izdanja 84), Beograd, 2007.
• Horvat, Zorislav: „Kružne branič-kule u hrvatskoj Krajini u XVI. stoljeću“, Prostor: znanstveni časopis za arhitekturu i urbanizam, br. 1(2-4), Zagreb, 1993, 159-188.
• Karanović, Milan: Pounje u Bosanskoj krajini, Srpska kraljevska akademija, Beograd, 1925.
• Kreševljaković, Hamdija: „Stari bosanski gradovi“, Naše starine, br. 1, Sarajevo, 1953, 7-44.
• Kruhek, Milan: Krajiške utvrde i obrana hrvatskog kraljevstva tijekom 16. stoljeća, Institut za suvremenu povijest, Zagreb, 1995.
• Lopašić, Radoslav: Bihać i Bihaćka krajina: mjestopisne i poviestne crtice, MH, Zagreb, 1890.
• Nadilo, Branko: „Neistražene ruševine modruške utvrde i naselja“, Građevinar, br. 54 (8), Zagreb, 2002, 499-505.
• Redžić, Husref: Srednjovjekovni gradovi u Bosni i Hercegovini, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2009.
• Stanić, Damir: Bihać kao sjedište Bihaćke kapetanije i slobodni kraljevski grad, (rukopis doktorske disertacije).
• Stanić, Damir: “Osmansko zaposjedanje napuštenih utvrda uz Hrvatsku i Primorsku krajinu 1620-ih – 1640-ih”, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, br. 2 (53), Zagreb, 2021, 69-105.
• Vego, Marko: Naselja bosanske srednjevjekovne države, Svjetlost, Sarajevo, 1957.