Stari grad Šturlić izgrađen je na dominantnom brijegu na desnoj obali Korane, udaljen 11 km od Tršca, a 27 km od Cazina. Tokom srednjeg vijeka njegovi gospodari bili su plemići Šturlići, koji se spominju 1459. i 1493. godine. Godine 1459. živio je ovdje plemić Benko Šturlić, koji je bio kraljevski povjerenik, dok se 1493. godine spominje još jedan Benko Šturlić, vjerovatno sin  starijeg Benka. U Bihaću je nekoliko godina kasnije dužnost vikara Bihaćkog manastira obnašao jedan član ove porodice, a riječ je Nikoli Šturliću. Šturlić, kao i ostali gradovi u susjedstvu, nije bio tokom 16. stoljeća pošteđen osmanskih provala, izvori bilježe jedan snažan upad 1552. godine pri čemu je okolina Šturlića bila strašno poharana. U izvještaju generala Ivana Lenkovića iz 1563. godine kaže se za tvđavu Šturlić da je čuva „10 vojnika kraljeve vojske“. Nadalje, ističe se da je treba očuvati i tu postaviti još 20 vojnika. Tada je Šturlić bio u sastavu Bihaćke kapetanije, austrijske vojno-upravne jedinice koja je trebala da zaustavi daljnje osmansko nadiranje. Međutim, ovi napori austrijskih vlasti nisu urodili plodom pa je tako ratoborni Ferhad-beg Sokolović, septembra mjeseca 1577. godine, osvojio tvrđavu Šturlić i tu smjestio svoju posadu. S obzirom da se Šturlić nalazio na rubnom dijelu, na samoj granici s Austrijom, narednih nekoliko decenija bio je povremeno napušten, mijenjajući gospodare između Osmanlija i Habsburgovaca. Koliko se može iščitati iz izvora, 1635. godine ovdje su konačno Osmanlije postavile svoju posadu.

Za vrijeme osmanske vladavine Šturlić je bio u sklopu Ostrožačke kapetanije. Nešto konkretnijih informacija o Šturliću crpimo tek s kraja osmanske vlasti, odnosno tokom 19. stoljeća. Godine 1832. ovdje je dizdar (zapovjednik tvrđave) bio izvjesni Bali-aga. Posada je posljednjih decenija osmanskog gospodstva primala plaću od prihoda džizije. Sačuvan je u starim listinama i iznos plate, 1801. i 1809. godine iznosila je godišnja plaća 2615 groša i 31 paru. Prema popisu tvrđava iz 1833. godine bila su ovdje 4 ispravna topa i dva koja nisu bila u upotrebi. Grad Šturlić opjevan je i u narodnim pjesmama gdje se kaže: „Od Šturlića dva Sejtanovića“. 

Danas su ostaci zidina grada Šturlića i više nego skromni. Po svom obliku tvrđava zauzima nepravilni četverokut, dimenzija cca. 50×26 m, sa dvije kule od kojih je jedna totalno uništena. Sačuvana kula je oblog presjeka i pune osnove, prečnika oko 8 metara. U sklopu tvđave nalazi se džamija koja je i danas u funkciji.  

Bibliografija:

• Bojanovski, Ivo: „Šturlić“ u: Arheološki leksikon BiH, II, (ur. Borivoj Čović), Zemaljski muzej BiH, Sarajevo, 1988, 26.
• Detelić, Mirjana: Epski gradovi: leksikon, Balkanološki institut SANU (Posebna izdanja 84), Beograd, 2007.
• Kreševljaković, Hamdija: „Stari bosanski gradovi“, Naše starine, br. 1, Sarajevo, 1953, 7-44.
• Kreševljaković, Hamdija: “Kapetanije u Bosni i Hercegovini”, u: Izabrana djela, I, (priredili: Avdo Sućeska i Enes Pelidija), Veselin Masleša, Sarajevo, 1991, 17-237.
• Lopašić, Radoslav: Bihać i Bihaćka krajina: mjestopisne i poviestne crtice, MH, Zagreb, 1890.
• Redžić, Husref: Srednjovjekovni gradovi u Bosni i Hercegovini, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2009.
• Stanić, Damir: Bihać kao sjedište Bihaćke kapetanije i slobodni kraljevski grad, (rukopis doktorske disertacije).
• Stanić, Damir: “Osmansko zaposjedanje napuštenih utvrda uz Hrvatsku i Primorsku krajinu 1620-ih – 1640-ih”, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, br. 2 (53), Zagreb, 2021, 69-105.