Nakon kratkotrajnog Aprilskog rata i okupacije Jugoslavije 1941. godine, Nurija Pozderac odbio je svaku saradnju s novim ustaškim vlastima, za razliku od istaknutih članova JMO koji su pristupili ustaškom režimu. Nurija je, štoviše, bio ogorčen na svoje bivše partijske kolege zbog saradnje s zločinačkim režimom. Vraća se u rodni Cazin gdje aktivno radi na suzbijanju međunacionalne i međuvjerske mržnje, nastojeći da spriječi zvjerske zločine nad Srbima, Jevrejima i Romima. U svojoj kući Nurija i supruga Devleta sakrivali su i pomagali progonjene Srbe i Jevreje, spašavajući ih od sigurne smrti. Nakon što je u Bosanskom Petrovcu zatvoren zloglasni logor Bukovača, jedan dio Jevreja iz Bihaća stigao je u Cazin. U tom periodu, svi oni su boravili u kućama braće Nurije i Mehe, da bi se, po oslobođenju Cazina 1942. godine, priključili Narodnooslobodilačkoj borbi.
Kada su, po njemačkoj okupaciji Jugoslavije, Jevreji bili prisiljeni da traže sklonište, Nurija je odveo u svoju kuću doktora Izidora Levija i njegovu suprugu Klaricu. Izidor Levi došao je na dužnost ljekara u Cazin 1936. godine i, živeći u ovom gradu, postao je Nurijin kućni prijatelj. Svoj boravak kod Nurije i Devlete tih teških ratnih dana, Klarica Levi je kasnije opisala sljedećim riječima: “Prelaskom u njegovu kuću (misli se na Nuriju Pozderca – op. a.) počeo je za nas novi život. Osjećali smo se kao u nekoj oazi gdje su oko nas sami prijatelji, gdje nema fašističkog pritiska niti terora. Takvom našem osjećanju, u prvom redu, mogu da zahvalim Nuriji, Devleti i svoj njegovoj porodici. Svi su oni govorili: ‘Što imamo u kući, to je i vaše i naše.’”
Sve ove aktivnosti porodice Pozderac prepoznao je Muzej holokausta Yad Vashem i 2012. godine posmrtno odlikovao medaljom “Pravednik među narodima” Nuriju i Devletu Pozderac. U njihovo ime orden je primila najstarija kćerka Sadeta Buljubašić.