Mnogo zanimljivih podataka o životu i prilikama u Cazinu sa početka 20. stoljeća ostavio je Hazim Muftić u godišnjaku „Mekteb“ iz 1907. godine, nakon što je posjetio Cazin. Muftić je svoju posjetu opravdao riječima: „da bi se u štampi iznijele prilike i neprilike kotara Cazinskog u kojem živi preko 35.000 Muslimana i koje je mjesto po položaju prava granica islamskog svijeta na zemaljskoj kugli“.

Muftić je odmah na početku svog javljanja napisao: „Onda sam se osjećao u jednom čisto islamskom gradu, koji izgleda kao Medina u odnosu na ostale kasabe naše Bosne, jer u samoj Kasabi Cazinu nema više od tri nemuslimanske kuće, a sela su skoro sva islamska (ima osam sela sa oko 8.000 duša pravoslavnih). Kasaba se nalazi u jednoj dolini, u kojoj se iz sredine uzdigao veliki brijeg na vrhu kojeg se nalaze ruševine grada Cazina, a u sredini toga grada ima velika džamija sa drvenom ali vitkom munarom (taj brijeg sa džamije i onim oko džamije porušenim zidom, izgleda mi kao kakav hodža u kojeg je ahmedija lijepo zamotana, ali mu oko vrata jaka-kragna poderana. Doduše, ni ostalo odijelo mu ne stoji u najboljem redu, jer sokak koji vodi do džamije nije ni malo uređen, niti je općina mogla prigoriti nijedan fenjer tuda zasaditi itd.)“.

Muftić je dao i opise trgovine i pijačnog dana koji su vrlo zanimljivi, pa se na osnovu toga može dobiti slika o tome kako je sve to tada, prije skoro 120 godina, bilo u ovom kraju. „Što se tiče trgovine u cijelom kotaru, ona nije baš živahna, jer je mjesto odaljeno od željeznice, a nema ni kakvih domaćih proizvoda za izvoz; što se u kotaru izradi, to se na čaršiji i proda, pa ako neće danas, hoće u drugi petak. Treba doći u petak na Cazinsku žitarnicu (tako oni zovu pijacu, gdje se pazarom okupljaju), pa da se malo protisneš između svjetine i vidiš šta se tu najviše prodaje. To je pijaca na kojoj se sve što se donese za prodaju, osim prijesnog žita i krompira te drugih opanaka, kaca i testija, sve ostalo može jesti i donese se da se pojede: sira, masnice (naše maslenice), meda, pekmeza, sutlije, masla, nešto voća i kestena. Varenih kestena ima gotovo uvijek. Viče se, galami se, nosi se, pronosi i po cijeli dan se komeša. Još se od ranog jutra na dva-tri mjesta naloži vatra i tu se peče te se cijeli dan prodaje kahva. Uistinu, kahve ima i stalnih i previše, ali eto petkom ne mogu sami donasti, toliko se mušterija na Pazar sjati. Kad bi mogao s protivnog brda vidjeti onu cestu niz grad, kad se stane svijet iz džume osipati, činilo bi ti se da neće nikad prestati i da nigdje na svijetu nije čovjek ostao, a da nije u toj džamiji klanjao, to je vrlo divno pogledati“.

U svom zanimljivom opisu Muftić se kritički osvrnuo na zgradu medrese, ponajviše jer je na nezgodnom mjestu podignuta, pa kaže: „To je jedna zgrada – potplan je bajagi, niska sagrađena na jednoj vlažnoj potočini u dumači, mračna, vlažna i nespretna, na dva su joj ćoška podignute i gornje sobe, ali kao da se je hotimično od svjetla izbjegavalo – i u tih su gornjih soba na prozorima prikovane guste gvozdene rešetke, a ispod strehe nasađene drače.“ Vezano za ove drače, Muftić je pridodao jednu zanimljivu opasku: „Ove drače su skraćene, a medresa se nakon mnogo godina svijetu opet ukazala 10.4.1907. godine, a to je nakon što sam ja ovo pismo (tako je nazvao svoj prilog – op. a.) napisao i čitao ga na nekoliko mjesta. Dakle: prvi uspjeh!“ Pišući o medresi i softama u njoj, iznio je zanimljiv podatak da su cazinske softe, koje su, kao i druge, „kao ovce mirne, poslušne, slijepo pokorne svojim starijima, tu i pored tolike strpljivosti i straha od apsolutističke vladarske vlasti“, ipak bile nezadovoljne jer im je „nered i zapuštenost toliko dojadio da su digli svoj glas za popravak zgrade“.

Efendija Muftić potom je, kako piše, napustio medresu govoreći: „Hajdemo strmo niz cestu i sješćemo pred ‘Općinskom gostionom’ (misli se na nekadašnji Stari hotel – op. a.) pa ćemo se malo odmoriti“. Ovdje je izvjesni Čeh, koji je prije toga bio kelner, otvorio gostionu i tako se obogatio. Efendija Muftić ističe: „Tu se svraća i mlad i star, i građanin i seljak, i činovnik i podvornik! Osobito upada u oči mnogo pijančenja seljaka u tom hotelu, a građana ima koji imaju svoju kuću i familiju i koji materijalno dobro stoje, pa se opet – valjda od meraka u hotelu na večeri ili na ručku – obustavljaju“. Nadalje, spominje „automat za muziku“, kojeg je kupio vlasnik gostione. Vjerovatno se misli na gramofon koji se svira ručnim okretanjem, a onaj koji je okretao zvao se „verglaš“. „Za sam automat je skoro dao 100 kruna. Može mu se! Pa drži poslužitelje i poslužiteljice dobavljene iz prijeka, a osobito one što su lijepo obučene, a zovu se ‘kelnerice’, one budu mlade i lijepe i često ih mijenja. To je svakodnevni život i promet u tom hotelu…“, začuđeno ističe naš putopisac.

Ukazujući na gradsko raskršće za koje kaže da je „Novi Cazin“, Muftić spominje cestu od Gnjilavca kojom se „iz ostale Bosne ulazi u Cazin“ i piše: „Kad stranac tuda ulazi u Cazin, za vrijeme ljeta, čini mu se da je došao u kakav romantični đulistan, jer su pred općinom, konakom i školom, velike bašče posađene same raznobojne ruže“. Efendija Muftić je opisao zbivanja petkom, pijačnim danom, kada se sjate bihaćki advokati sa svojim pomoćnicima i u hotelu zauzmu sobe i pretvore ih u kancelarije, a usput „zastupaju dvije skoro osnovane banke u Slunju i Petrovom selu blizu Cazinske međe, te tako posreduju da se svijet zadužuje i svoje od djedova naslijeđene zemlje zalaže i opterećuje u tim bankama. Banke i advokati, to su dvije najveće nesreće za ovaj nevješti i neupućeni islamski svijet“. Nadalje ističe: „Seljaštvo je vrlo nevješto bankovnim poslovima: ne pita za novac, ni odakle su, ni kakvi su, ni hoće li se moći odužiti, ni kolike su kamate i troškovi, nego samo daj ti pare, pa odakle i kakve bile! Tu priliku dobro upotrebljavaju bankovni agenti i njihovi zastupnici, te sami hodaju po muslimanskim selima, begenišu zemljišta i nude svijetu novac, kazajući kako im je žao gledati da se narod bez novca pati, pa tako nemaju za kupovinu volova, konja itd.“

Opisujući žurbu koja se pijačnim danom odvija između advokatskih pisarnica (hotelske sobe) i „konaka“ (zgrade suda, a danas zgrada Gradske uprave – op. a.), autor je slikovito opisao tu malverzaciju ovako: „Eno advokatove pisare, gdje hiti u hotel, da prevede još nekoliko bankovnih mušterija, a sad eno samog advokata kako dostojanstveno korača prema konaku da tamo stranku zastupi i izgovori nešto što bi svaki seljak umio izvršiti, ali samo drugim riječima“.

Zadržavajući svoje opisivanje zbivanja u blizini „konaka“, Muftić je zapisao i jednu jako zanimljivu činjenicu: „Onde vidiš hrpu seljaka, koji ni sami ne znaju šta čekaju, onde nekoliko muslimanskih žena bez feredža, premještaju se od hlada do hlada, hodajući, sjedeći, stojeći, naslonjene na ogradu…“ zatim je naveo „nekoliko primjera neislamskih običaja koji su se, ni sam ne znam kako, ni odakle, uvukli među muslimane“, pa je spomenuo: „Neznanje je uzrok, pa se ženskinje nekrije nego miješa sa muškarcima, kako sa komšilukom tako i sa drugim jabandžijama (turska riječ za stranca, neznanca, tuđina – op. a.), a čak na nekim mjestima idu na njivama raditi zajedno sa muškarcima pa i sa nemuslimanima i iz toga bivaju najveći fesadi (turska riječ za smutnje, nerede, svađe i zavade – op. a.).“ Također ukazuje na neznanje kao uzrok „te se među muslimanima vrše i obdržavaju neki gadni i čisto protuislamski adeti kao udavanje vjenčanih žena za drugog, prodavanje cura kad se udaju (to je po selima vrlo uobičajeno, otac s ponosom za svoju kćer kaže ‘eno moje stotinjarke’), svetkovanje đurđevdana (a ovo nažalost ima i po drugim mjestima…) i svetkovanje kršćanskih Božića, na koji dan djeca muslimanska obilaze po muslimanskim kućama i dobivaju kolače i orahe, posebno pripremljene za taj vlaški god), i običaj „pri nadijevanju imena djeci u kojem se običaj nerazabira da li je to ime islamsko ili ne“.

Na kraju svog zanimljivog saopćavanja o prilikama u Cazinu, efendija Muftić donosi vedre vijesti pa kaže: „Očevi su osjetili potrebu nauke, te sve više i više šalju svoju djecu na škole“, zatim da je u Cazinu 12. jula 1907. godine osnovana kiraethana (čitaonica) u koju se odmah upisalo 90 građana, dok je društveni predsjednik, čije ime nije spomenuo, ustupio na jednogodišnje korištenje zgradu bez ikakve naknade. Na kraju je spomenuo osnivanje u cazinskom kotaru 12 mekteba ibtidaija (reformisanih mekteba). Ovaj napredak u obrazovanju zaključio je riječima: „Iz cijelog kotara ima lijep broj mladića na srednjim školama, koji će se vremenom – kad se znanjem naoružaju – utaboriti i svome narodu koristiti“.

Takva je, u grubim crtama, bila slika Cazina sa početka 20. stoljeća. Siromaštvo je tada bilo glavna karakteristika Cazinske krajine, naročito među seljaštvom koje je činilo najveći procenat stanovništva. Treba priznati da je bilo nastojanja okupatorskih vlasti da se unaprijedi poljoprivredna proizvodnja, ali su rezultati u ovom kraju Bosne bili vrlo mali zbog konzervativnosti naših seljaka. Naime, većina seljaka bila je sumnjičava prema vlastima, spremna da odbaci i poklone, plašeći se da bi to moglo biti „danajski dar“. Išlo je teško i sa kupovinom – prodajom poljoprivrednih strojeva i oruđa, koje je pod vrlo povoljnim uslovima, uz najnižu tvorničku i prijevozničku cijenu, osiguravala Zemaljska vlada u Sarajevu prema prijavama koje su pristizale iz kotara, zato što je sama vlada odobravala zajmove bez kamata. Zahvaljujući tome, u malim količinama stigli su i prvi gvozdeni plugovi u Cazinsku krajinu i prvi strojevi za čišćenje sjemena.